Pocrnit će Mount Everest
i bit će nam svejedno, George
za bijelo čelo nepalskog neba
i za tibetansku majku svemira.
Sjećaš li se pisma
moje sestre, Džunke,
kad mi je pisala da se
visine do besvijesti nadisala
i kako je zabezeknuta ostala
nad mojim koracima
jer se od nizine nisam odmakla
više od dva zelena jezera
gore
u tvojim dupljama
a nit' sam se makla
za pedalj, dva dalje
od srcolikog kamenog stola
za razvijanje
duše do samog ruba pucanja
fino tanke jufke prebačene
preko razmahane oklagije.
Rupe su rupe, govorio si
i šutke
sirovim filom ubacivao bijele gore
među moje tanašne slojeve
i tako smo u manje od osam dana
stigli do vrha ledenika
između tvoga i moga pogleda
i ostali bez daha.
E, moj George
pred nama je Sirat ćuprija
ona dlaka, oštrija od noža
kojim smo rasjekli pitu
i na plitkom tanjuru
odnijeli forenzičaru
da utvrdi čija je
meni je svejedno
kako će se razvući i hoće li se
zalijepiti
za jagodicu palca il' kažiprsta
i svejedno mi je zbilja
koliko je duga
samo da nam ostane bar neka vijuga
po kojoj ćemo se prepoznati
kad nam čelo pocrni
od sunca
što će nas iskapati
i hlap po hlap slati
u kap
po kaplje
mora
odakle se nikad isti
nećemo vraćati, dragi George, reci
po čemu ćemo se prepoznavati?
Poslano:
27. 02. 2012 ob 08:47
Spremenjeno:
27. 02. 2012 ob 22:26
Savršeno! Naprosto, očarana sam dubinom poetskog izraza, koji, bez zadrške bilo u jednom stihu, stremi visinama...
Jako lepo, pozdrav
Jagoda
Poslano:
27. 02. 2012 ob 19:43
Spremenjeno:
27. 02. 2012 ob 20:11
Hvala, Jagoda, osobito zadovoljstvo mi pričinjava tvoj komentar, jer sudeći po tvojim izvrsnim pjesmama, pretpostavljam da znaš o čemu govoriš. Hvala ti, uistinu si me usrećila. Molim te oprosti mi za ovo neposredno obračanje, koje nikako ne znači da te manje poštujem - voljela bih da na to gledaš kao na iskreni i prisni osmjeh dobrodošlice.
Lijep pozdrav, breza
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: breza
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!