Večer je. Verglam mantru, klimavo pomičem korake i brojim. Zeleni ljudi vuku putne torbe; utonuli u svoje kariraste papuče koje se gube u sjenama. Skrivamo oči ... Kiša pada ravnomjernim ritmom. Nebo je tamno. Piskovi odlazećih vlakova buše nam uši. Strojovođa se dobrohotno smješka. Krovovi šute zarumenjelih obraza. Putnici su uhvaćeni u svom unutrašnjem dijalogu.

Sjećam se tvog prvog poljupca koji si mi zalijepila na usnice, kad si prvi put čekala na vlak za Pulu, Grenoble, koji je kasnio petnaest minuta. Ozarena u proljetnoj koži, utopljena u duhu cvijeća, s bisagama na ramenu (u kojima si skrivala sramežljivost), dok smo hodali bosi po kolodvoru i jedno drugom odvijali komadiće srca.

Negdje tamo u kutu još uvijek gacam večernju mantru, u trošnoj crnoj bundi otpuhujem dugu kosu, netko blebeće vozni red, netko srče crnjaka, dok Jesenjinove slike lijepim na sive zidove čekaonice, dok istrošene lokomotive puštaju paru.

Čekam i čekam ...

Jure Drljepan (JUR)