U smiješnom naselju među zgradama iz mjedi

pod lukovima zadnjeg željeznog mosta

preko isušenog korita od ispucanog betona

između dvaju u zemlju zabijenih plastičnih slavoluka

pored trošne sintetičke dječje rukavice

bez straha i s odlučnošću (velikom

kao što je nezaštićen pjesnički gnjev

u određenom nepredvidivom trenutku)

izrasla je sasvim obična mala bijela visibaba.

Bijesni Čuvari kiča nisu je opazili

jer su taman bili na zasluženoj pauzi odumiranja

i nebesa sa svojim rupama su dozvolila

longitudinalnost ponovnog usrkavanja pjesničkog subjekta

u jedan od zaštićenih kutaka

nebesa koja već ionako porozna

uvijek sadrže i dobrohotno usiljavaju.

Ne znam da li sam pjesnički subjekt

(zato se odričem odgovornosti za nicanje cvijeta

i prebacujem je na njegovu snažnu lukovicu)

a ne znam ni što bih s visibabom.

Važno je da će sigurno opet doći proljeće.

Sigurno će doći.

Sigurno.

Jure Drljepan (JUR)