U smiješnom naselju među mesinganim zgradama

pod svodovima zadnjeg željeznog mosta

preko isušenog korita iz raspucanog betona

između dva plastična slavoluka zabijenim u zemlju

kraj raspadajuće dječje sintetičke rukavice

neustrašivo i s odlučnošću (velikom

poput nezaštićenog pjesničkog bijesa

u određenom nepredvidljivom trenutku)

iznikao je sasvim običan mali bijeli zvončić.

Bijesni Stražari kiča nisu ga vidjeli

upravo na zaslužno odumirućem brejku su bili

i nebo sa svojim rupama je dozvolilo

longitudinalnost ponovnog srka pjesničkog subjekta

u jedan od zaštićenih kutića

što ih porozno kakvo i jeste

uvijek sadrži i dobroćudno nameće.

Ne znam jesam li pjesnički subjekt

(zato se odričem odgovornosti za nicanje cvijeta

i prebacujem je na njegovu snažnu lukovicu)

a ne znam niti što bih sa zvončićem.

Bitno je da sigurno opet stiže proljeće.

Stići će sigurno.

Garant hoće.

breza