Riječ mi je jutros "hvala"  izrekla,
kad povirih preko ruba osvita,
još promuklim, šupljim glasom ovita.
Zatim je nekud iz sobe utekla.
 
Bez nje sam cijeli dan kuća nijema,
premda su meni misli se rojile
i govor kiselom slinom gojile,
dok jezik htjede da bunca, drijema.
 
Zaspat ću i čekat da opet sine.
Doći će, znam, bez mene sve je gore!
Neka se brzo iz daljine vine

da u meni bude još prije zore,
jer ona pjesmu u obličje stine,
s očiju zbaci zastore u more.
 
 

Jure Drljepan (JUR)