Odzvonilo je podne
bez ikakve žurbe
u pokušaju
da se korigira jutro
onako bljutavo
van svih mjerila

zanijemila sam
premda je nemoguće
čak i tebi običnom
tek promatraču
ne primijetiti dalje
nit onu od suza
do sjaja u travi
kako se vuče

ta kolona slika
bez valjanog početka
i sve pjesme koje
tebi napisah
a imale su izgled
neba pohabanog
od zvonjave
i onaj osjećaj ehom
kako zbunjena
drhtim još samo
strunom

potom ona potmula
dva tri udarca
pod rukom su bila
tako slična buđenju
iz sna duboka
od tebe još
pamtim iako sve
se mijenjalo naizgled

(okvir i slike prazne
od tišine potom magla
što ličila je na tkanje
promašaja naletom)
u konačnici

zapravo isto je sve
ostalo za dlaku

samo zvona utihnuše

Danja Đokić