što finiji jeftiniji

namig ti je sudbine

tek kao opomena

da gorči nešto

jutros dodirnuh

pun pogodak daljine

i ponijelo me

udisajem kao šapat

razliven zvuk

mora ogledala

doručkovala sam

med bez mlijeka

iskapila vrutak

krepkosti u uzmicanju

i zasanjala

(kao nejač možda

pronađenu svoju)

kako podojila me vučica

ranjenom šapom

milujući u dnu pećine

čuvala me

tamo gdje

uglavnom jesam

praznina kad zatrudni

i okom zatruni sve

što vodilo je nebo

Danja Đokić