kobasice si ostavljao za srijedu

kad su se zasmijala vrata

tvoji požutjeli prsti

su opipali moje bicepse

tvoje ruke

sa zemljom ruskih jaraka pod noktima

odgrtale su dim

tvoje riječi

prikrile su miris lugera

iza ovratnika

tvoje besmrtne košulje

oprane vapnom

i mojim djetinjstvom

kažu da nosim tvoje oči

brižno pretopljene

da se ne prepoznaju prividi

i iluzije

samljevene u buci gusjenica

preko rijeke

tamo i nazad

da ti pričam o svom životu

nije baš puno drukčiji

još uvijek ne jedem kobasice

ali ponekad svejedno svratim

kod pepija

u mesnicu na trgu

zbog očiju

Jure Drljepan (JUR)