(24.mart 2009.godine)
Niti smrzlo zvono čas da kucne koji.
Ukočeno, mirno još kazaljka stoji,
pokazujuć tako sred doline neme
sat, kada je najzad umrlo i vreme.
Jovan Dučić
Strahotni se muk nedogledom roji.
U teskobi uma uspomene tuku.
Mimohodom stope od olova vuku.
Niti smrzlo zvono čas da kucne koji.
U vremenskom struju još strahovi moji
ljeskaju se ognjem nevidećih noći.
Na ranama, žarna, kao znamen moći
ukočeno, mirno još kazaljka stoji.
Raspe se u podne, lelekom se glasi,
ishodište zebnji, spomenom da spasi,
pokazujuć tako sred doline neme
neprebolni zastrug napaćenoj duši
da preživeh onaj, još uvek me guši,
sat, kada je najzad umrlo i vreme.
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: AleksandraP
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!