PREPIH
Vsa okna, vrata
bom odprla.
Slekla obleko
narejene brezbrižnosti.
Pustila bom vetru
naj z mene odpihne
pepel ugaslih želja,
prah pozabljenih bolečin,
norost nepremišljenih obljub,
pretkanost namernih prevar,
bedo brezplodnih iskanj.
Dolgo bom stala
na prepihu.
Naj postrga in odnese
z utrujenih udov,
skozi čas nabrano,
dušečo pajčevino,
zven trnastih besed.
Hočem živeti naprej
s čistim obrazom mladenke,
ki še verjame povestim
o dobrih ljudeh.
PROMAJA
Otvoriću
sve prozore, sva vrata.
Svući ću haljinu
lažne ravnodušnosti.
Pustiću vetru
neka oduva sa mene
pepeo ugašenih želja,
prašinu zaboravljenih bola,
ludost nepromišljenih obećanja,
lukavost namernih prevara,
bedu bezplodnih traženja.
Dugo ću stati
na promaji.
Sa umornih udova
neka mi sastruga i odnije
kroz vreme sakupljenu
gušeću paučinu,
zvuk bodljivih reči.
Hoću živeti dalje
sa čistim licem omladinke,
koja još uvek veruje pričama
o dobrim ljudima.
Komentiranje je zaprto!