(i možda samo tvoj pogled nijem
iznad ovoga gorja u suncu
čuva tajnu razloga plemenitih
iz kojih se ni mi bunili nismo
u matrijarhatu kad se ljudskost zvala
ženstvenošću tako usamljeno
i sad kad si opet sama
i prije nego smo joj promijenili ime
i prije nego smo je uprljali
ratovima i srčanošću srne
koja se oduvijek samo
ljudskim kostima plaća
samo da bismo nešto
ljudskošću zvali ali..

neljudski je razmišljati
dok neko plače
i zato smo sada ovdje, Ri

i zato sada ne znamo
čega se to ptice boje u nama
jer ja još uvijek umijem
ljubiti te tako nježno
kao da mirišem ružu
iz tvojih grudi

jer nebo je još uvijek
u tvojim očima tako čisto
kao da nismo zapalili
nijednu jedinu vatru


i zato kažem, neka sva naša povijest
ostane zauvijek zatočena
u mome vučjem pogledu
kao nijema zakletva i opomena
da ću opet izgristi svoje ruke
i pretvoriti se u pticu
ako odeš od mene)


ako ova gorja u suncu
ostanu samo prosvjetljenja
do kojih se dolazi u samoći

ako odneseš i ovaj lepet ptice
što je sletjela nježna
na bijeli oblačić tvoga dlana

ako se tako ne kaže
na našem zaboravljenom jeziku
volim te

Mensur Ćatić