Noge usidrene u lokvi neizvjesnosti
Nakon što je olovni oblak
Zaplakao pljuskom žaljenja
Dan nagnut na pogrešnu stranu
Obilježen okrnjenom nježnošću
Isčitavam zapise sa zamrljanog neba
Dok niču odnekud glasnici loših slutnji
(Pod nogama osipa se vrijeme
I opožaren prizvuk neodređenih riječi)

Pričat ću o sebi misleći na tebe
Vrteći se u krug iscrtan nedoumicama
Vrištat će bolom pogled u nespokoju
Začetim mislima punim strepnje.
Znaš li čega se bojim kad tišina vlada
Odjeka samoće kad utihnu koraci
Na zgarištima opustošenih snova
I svoga straha pitajući se iznova
Gdje sam pogriješila, gdje je granica bola.

Kažeš mi nakon posrnulosti ludovanjem
Svojom noćas si svoj život sagorio i kao
Pepeo ugašene vatre bacio u zrak
Kažem ti vidovito ispruženim dlanovima vjere
Ima još dovoljno vatre u pećinama nutrine
Zagrli me,čuješ li: samo zagrli me.

Danja Đokić