Mirisat će jutro nekim novim obećanjima
Koje ću slagati na tvoja vjetrovita leđa.
Do tada, ugašen dan šeta mojom kožom,
Preplićući se sa prstima poznatih nemira.
Istražuje me strpljenje, napetu od čekanja
I razapetu između ogoljelih i povijenih ramena.
Oprez me ne napušta kad te i slučajno ugledam
Na jednom od prilaza što vode u središte duše.
Dlanove i sada pružaš kao pipke, srcolovke
Sterilizirane alkoholom iz otrovanog krvotoka.

Kad zakoračim na prvu stepenicu nade,
Slijedeća će sigurno biti strpljenje u čekanju.
I svaka buduća nosit će prefiks nove nade.
Izgrađujući sebe u trajanju trpeće objektivnosti
Slagat ću mozaik od rijetkosti našeg razumjevanja.
Ritmično razbacivanje misli odzvanja i odbija se
O zidove ukalupljenosti davno isprošenih dana.
Možda nađe odjek i u tvojim mamurnim jutrima,
Dok me budeš odstranjivao kao ispljuvak gorčine
Uzete sinoć, u prevelikoj dozi, negdje u prolazu.

U sudaru jutra sa zjenicama, zaklet ćeš se
Kako je sinoć zadnji put alkohol birao tvoje društvo
I nećeš znati pronaći pravi izgovor i riječi isprike
Zbog noći koju bi najradije zauvijek izbrisao
Zgazivši je uprljanim cipelama bljuzgave duše.

Okačena na fasadi čekanja, kao lampion sjećanja,
Osvjetlit ću pustopoljinu koju uporno ostavljaš iza sebe
Nadjenuvši ime praznini što se razvukla među nama.

Danja Đokić