U ime neke buduće možebitnosti
Razriješi me grijeha učinjenih
U nerazumnom preispitivanju sebe
Utisnute među tvojim srčanim komorama,
Izgubljene podno gustih trepavica,
Ogrnute toplinom blaženog udisaja,
Na oba lista plućne maramice.

Kad pripališ nervozno sljedeću cigaretu
Otpuhni me nemarno u oblaku dima,
Možda ti bude lakše, možda prihvatiš spoznaju
Da ne traje, dok je samo hladno, nijedna zima,
Da i ona svoje uspone i padove ima,
A vrijeme donosi i odnosi neovisno o osjećanjima
I obilježenim godišnjim dobima.

Imao si me dodirljivu na puškomet
A nije ti bilo zapisano da me posjeduješ
U onih dvadesetčetiri sata trajanja
Između jauka strasti i vriska tugovanja
I sve zbog vlakova koji nemilosrdno
Odvoze ono najdraže, a nesuđeno
Ostavljajući gorak okus pomiješan sa
Zadahom zaboravljenih perona ispraćanja

Vraćat ću ti se uvijek u snove, kao prokletstvo
Onog jedinog susreta na pristaništima nada
Kad si preuzeo moj pogled kao svjetionik
I prihvatio ruku što te zaštitila od pada.

Cvilit će otpisani zupčanici životnih liftova
U klaustrofobičnom naletu srčanih odjeka,
A ja ću se rasprostrti pred tobom, ni crna ni bijela,
Očekujući zadnje pomazanje, prije održanog opijela.
Nije nam se htjelo, sreli smo se u nevrijeme
I sad okajavamo sva pogrešno učinjena djela.

Prezimit ćemo jedno drugom u sjećanju
Sklupčani na sofama imaginarnih hostela.
Začahureni trajati jedno drugom u samovanju
Jer mi zapravo i jesmo jedno, podijeljeno u dva tijela,
Osuđeni na proporcionalna razmimoilaženja
U skladu sa suprotnim polovima emocija.

Danja Đokić