sada je već

sve sigurno

gotovo

izgleda

nema iz ničega

vezom u bršljan

obrastaju zidovi

nutrinom sagorenih

i baš ništa ne nalazim

u tome smisleno

čak je i pakt

potpisan sa jučer

uzvrištao evo

molim se da ostanem

ista kao prije

ili makar slična

sebi kao nekad

palim svijeće

u prozorima

za spas

brodovlja što tone

(u rukama kao lukama

izgubljene dočekuju)

i promiču sjenke

nevidljivih onih

snova

(plačem ih

rasipanjem)

očenaš i zdravo marijo

krug zatvaraju

od mene samo

meni

reći ću

(nadam se)

nojeva glava... dok

(zaglavljen)

ostaje u pijesku

Danja Đokić