ovo bi trebala biti
donekle hirovitošću trpka
i razljućena pjesma
dok šaljem ti poruku
vjetrom

zatvorila sam
sve prozore
pred oluju
(grmi tako strašno
i trese se pod
muklo)
ali ti sve već znaš
i više od toga
(ne trebam ti
baš nimalo
objašnjavati)

kako povrjeđujuće

u meni dogorjeva
lomača na koju si dodao
(onako rukavicom
momački vadeći
iz rukava)
sve slamke na spas
što su mirisale

i izgubi se tako
u mojim vlasima polegnutim

arboretum želja
što se otresao
kao pepeo sa ruže
do nožnih prstiju
(smislenošću ogolio

od bjeline studeni)
bio si vinovnik
neslavno završenih
svih okršaja
samoće sa sobom
u rasulu
(zauvijek pamtim)

jedino što si još poduzeo
bila je tišina
koja pretvara porazom
staklo u zid
(kao kamen na srce
ogledalu što se razbilo)

Danja Đokić