Postoji trag

opisan srcem

što si napustio

jutrom svjesno

vadeći se opet

onemoćala od opraštanja

(otvorenim očima

uvijek trepereći)

odrođeno tijek misli

tumara bespućima

neizdrživo

kad te nema

samoća u krajičku sobe

ostakljena ogledalima

skutrena podsmijava se

očajem hranjena

ta tanka nit kao nemoć

uzašla na odlasku

ispruženim rukama

oduvijek

gdje si ti

meni sve

i zauvijek

neuobličeno vremenski

ipak uobličio zaboravom

i šutnjom dok razmičem zidove

(zamagljena ogledala

ćute umrtvljenost)

tek razbijena čaša

krikom leda

(u kojoj te ne spoznah

kod prvog zamaha)

oglasi se sjenkama

odlutalim horizontu

javim se

kao rasklopljen sat

kaskajući snovima

za korak ipak tu sam

i upravo mijenjam haljinu

plavih potočnica kao sliku

iz koje odlučih izaći čisto

onako kao iz tebe

(tišinom tek)

sjaj mjeseca na izdisaju

Danja Đokić