Negdje treba stati, udahnuti, predahnuti

izuti cipele,

štapićima za uši iz đona iščeprkati

kamenčiće, mrave, slomljene travke i blato s puta

iza čijeg ugla više

ne lije petrolejska lampa svjetlost crvenkasto žutu,

već mutnu, do besvijesti mutnu,

gustu i tešku poput cigle što traži glavu

za sopstvenu kuću.

Negdje treba stati, udahnuti, predahnuti

izvući ruku

iz džepa na dupetu potegnuti maramicu

od gaze davno strgane haljine

protresti je, istresti prah zadnje suze, da zaleprša

k'o vjetrom nošen behar oko lakta,

prisluhnuti, hoće li ga svojim laticama okrznuti,

hoće li unutra išta škljocnuti i obrnuti

os svemira da sine i druga strana neba

treba,

treba negdje stati, udahnuti, predahnuti

utješiti Ahila u peti;

tabanom, a ne đonom

izljubiti kamenčiće, mrave, pomilkiti slomljene travke,

palcem, a ne klincem, promijeniti blatu lice;

treba do pupka rastegnuti dokoljenke

i okrećući se oko sebe

proviriti kroz sve rupice,

iščupati trepavicu, s nadom da će ostati na kažiprstu

koji neće stresti bubamaru

kad mu potvrdi da nije sam na svijetu.

breza