Doktor mi predlaže korekciju stopala.
On moju bolest ozbiljno shvaća.
Meni ta njegova ozbiljnost zvuči tako bolesno.
Možemo skratiti prste- kaže,
Možemo ga nostalgijom anestezirati.
Ne razumijem da li priča o mojim stopalima ili mom udu.
Pa se naslonimo na uvriježene navike i mjerimo jedan drugog.

Nerazumijevanje tako slatko naćuljenim uhom šapće.

Doktor  predlaže da amputiramo prste.
Ulijeva mi strah u kosti prijeteći  malenim čipom,
na vrhu injekcije sa signaturom

MADE IN TRGOVINOM SE NE TRGUJE,
na igli od stakla potpunog istog materijala
kao što su staklene štikle kurvi južnog Amsterdama.
Jedan drugog slabo čujemo od tupog eha izgovorene jednakosti
što napolju puše.

kako da vidim bez prstiju doktore
kako da zemlju bez oka namirišem
meni se boje kroz nokte ulijevaju
ja nogama dišem

Tu vam ne mogu pomoći,,- kaže doktor,
To je već problem vaših vidika.
Možda se vrat smanji ako se prestanete
na prste propinjati.
 

Milovali smo se naćuljenim ušima postrance
i smješkali zaljubljeno.

Ja u boji on sivo i ozbiljno.
Baš onako kako bi trebalo shvatiti moju bolest,
profesionalno.

Baš onako kako su učitelji umrli u profesorima.

Na kraju smo se rastali bez rukovanja.
Ja nevičan da me neko ozbiljno shvaća,
on u strahu od zaraze.
Do nove sesije na uglačanim foteljama,
jer on moju bolest, - da ga izliječim,
ozbiljno shvaća.
 

Edin