Moj tata više ne ide u šetnju

Moj tata više ne ide u šetnju

ponekad tek sjedi pred kućom

pod zapadnim zidom

pokušavajući ugrijati bolne noge

na popodnevnim zrakama kolovoškog sunca.

On i sunce dodiruju se ispitivački

kao da se pipaju u mraku.

Teško je

gotovo nemoguće

osloniti se na nestalno sunce

u nesigurnom hodu prema kraju dana.

Moj tata više ne ide u šetnju

tek s nepomične točke promatra svoje voćke

čekajući da opet izraste trava izbije živica

i on krene u pohod košnje i rezanja

dok mu podrhtavaju škare u kvrgavim šakama

a kosilica zastaje poput tvrdoglavog tovara.

Sve postaje sjena u malom dvorištu

otvorenom svakom prolazniku

ali mladi odlaze

a stari se ne mogu vratiti.

Noćas je umrla komšinica Hana

sjećam je se u dimijama

svi smo je se bojali i nismo se igrali pod njenim prozorima.

Sada su to tuđi prozori

i isto se nitko ne igra

ovo su dvorišta bez djece i bez

Između dvije vatre ili

Došli smo iz Amerike.

Ne pamtim ništa osim tih naslova

daleko je Amerika

daleko je Hana.

Moj tata više ne ide u šetnju sa mnom

kaže da će se malo provozati biciklom.

To mu je lakše

sjedi

i dok sporo okreće pedale

još jednom obilazi svoj mali svijet istkan kratkim ulicama

ispunjen mrežom ispranih kuća

lica koja susreće slabo poznaje

nema više onih s kojima se nekada šetao.

Ne razmišlja više o suncu

jer zna da će ono sigurno zaći.

nadacrnogorac