Srebrenica, 2010.

Moj prijatelj Ralf, živahni Bavarac negdje u Vestfaliji zalutao,
kaže mi da Njemci voze prebrzo svojim autoputevima.
Kaže da se u izmaglici fleka od ulja, što se isparavaju po parkingzima,
još uvijek osječa ljuti glas onog Autrijskog kaplara.
Slikara koji nikad nije uspio dvije proporcionalne ruke nacrtati.

A naši kaplari ne vole asfalt.


Ponekad zastanem pred mnoštvom uzdignutih noseva
i pokušavam povući paralelu od nosa do nosa,
tražeči u liniji što ih vezuje objašnjenje kao ispriku.

I nema isprike u bilo kakvom objašnjenju.

Do Aušvica se stigne  Njemačkim autoputevima.
Ako ne udišeš previše isparenja ulja po parkinzima,
stigneš sigurno.
Stigneš kako si planirao.
Jevreji su pravili tepihe od ljudske kose.
Ljudi su, njemačkom preciznošću i perfidnom perfekcijom,
prije gasne komore bili detaljno ošišani do glave.

A ja nemem glavu dovoljno veliku da srušim sa njom zid.


Ponekad se popnem na brdo kad dođem kući.
Brzo, preko Njemačkih autoputeva.
Zaostavštine ljutog kaplara.
Podignem nos da udahnem zavjetrinu posmatrajući Grad.
Kad padne mrak on popali svjetla da ga drže na okupu.
Da se ne raspline u tmini.


A u Srebrenici ni kose za tepiha nije ostalo.
 

Edin