kad se sve zaboravi

i kad zapadno od mene zamru zadnja požutjela pisma

kad vjetar ne bude više lajao

i kad rijeka s nekom drugačijom vodom

sa sobom na sjever odnese i zadnje savladane tonalitske komadiće

kad spljošteno sunce hladno ogvozdeni

i kad mjesec sam sebi bude prešutio budući monolog

kad šuma izbljuje kasne zamrle sive noćne leptire

i kad se izblijedjela bubamara raspadne u uglu nadgrobnog spomenika

koji podsjeća na kuću

na dom

kad zgužvan u tvrdu kuglu

do zadnjeg bijelog otočića sa bezveznim urocima

izgnjije ispisani list

i  kad bude odbačena sveskica

otežana stihovima suvišnih pjesama

sva voljna prhnula u prazninu

kad bude posuđeni drugorazredni bog

zakašljao na nanovo izrasloj grbi

umornog oltara

i kad iz istočnog zatišja konačno pojure konji

bez naočnjaka

tad postavi sto za doručak

sveobuhvatna

ti

što se vraćaš s juga

i pojedi me

breza