Imaju li svi mrakove s kojima se tuku

Imam mnogo mrakova koji me posjećuju

(kao što se obilaze dragi, a bolesni prijatelji)

dolaze kada ih ne zovem

pričaju kada ih ne želim slušati

jednostavno uđu i sjednu

ili legnu uz mene

stisnu se uz moje termolabilno tijelo

pušu mi za vrat svoj jednolični ubitačni ritam

a meni je vruće

pa ih grubo guram od sebe nevidljivim rukama

ta nevidljiva tijela

negibljiva, nedohvatljiva

a dosadna kao lipanjska sparina u podne.

A meni je hladno

pa užurbano grlim taj mrak i stišćem ga uz sebe

(kao što se uzima željeno tijelo)

da me ugrije i ustabili

to tijelo bez tijela

grijača, termostata i krvotoka

a onda se ljutim i vičem u sebi

makni se

ostavi me, pusti me da spavam

kako bi rekla Gabi Novak

umorna sam već od svega.

Neki mrakovi dolaze samo noću

valjda vole tišinu koju ziba tek hrkanje susjednih prozora

u čijem ritmu plešu i sve zavjese u ulici.

Oni čuče u kutovima moje sobe

svaki je kraljevski zavladao jednim

i onda pucaju prema meni svoje ubojite priče

uvjeravajući me u njihovu istinu

punu živih boja i osunčanih slika.

U tami se mijenjaju samo brojke na satu

i sjene noćnih leptira koje plešu ogledalom.

Neki navaljuju danju i jednako su ubojiti

ali im mogu lakše umaknuti.

Njihova poznata lica dozivaju me s prašnjavih fasada

umiljato se smiješeći i kimajući glavama kao lutke na koncu

ili iskaču iz pločnika ravno pred moja stopala

kao u crtiću

očekujući da se spotaknem i padnem.

Ali oko mene su nebrojeni nepregledni prostori

koji upijaju moje tijelo i sebično prisvajaju svu pažnju.

Svi imamo te mrakove koji nas prate

barem se tome nadam

da ih svi imamo

jer kakav bi ovo bio svijet i tko bi ga

takvog stvorio

da svi nemaju te mrakove s kojima se tuku

hrvaju

ne bih mogla to podnijeti

tu misao da sam najgora

da su samo moji.

nadacrnogorac