Koliko sam trnja

samo pogazio,

koprive ljute otrova osjetio,

da bi do tvoje ruže stigao

Bog mi je svjedok

da sam oblake razgrtao;

kiše da te ne skvase,

da jesen nikada

                        u duši

ne osjetiš.

Sunce sam želio da ti,

nezasjenjeno,

poklonim,

da ga sa tvojim osmjehom

lakše uporedim.

anđele sam ti dovodio,

nad uzglavljem tvojim

                   ih postrojavao;

sonate za tebe da sviraju

da ti nježne snove

u paperje ogrnu

sve sam učinio

da bih te sačuvao,

i moje zrele godine

tvojom ljepotom ukrasio.

Safeta Osmičić