Jedanaestog aprila

kroz hiljadu devetsto pedeset i sedam godina

na Adamovom vrhu neće biti nijednog mog otiska,

ali možda će me ipak prepoznati trava,

ako ne u stopi, onda u jutarnjoj suzi

bude, bude li?

budem li se u kostima hladila brže nego danas,

dok mi zagušljiva omorina nebrojenim kapima,

baš k'o rajsneglama, uz kožu pribija tibet*,

nema šanse da ga preokrenem na svjetliju stranu,

a da ne izvrnem svaku poru

ma, džabe šišaju ovce, ni pod tibetom se normalno ne diše

na zapadu struje klime,  pozatvarali su riznice,

a ja, mati,  iz tvoje čutare još uvijek pijem mlaku,

mlijeko u maslačku nije ništa manje gorko

od onog, što je jedanaestog aprila

hiljadu devetsto pedeset i sedme godine,

u tri sata popodne,

slijepilo očevu šaku

kad si kriknula i ja nemoćno zaplakala

baš k'o da sam znala da ću se izgubiti u protokolu

i nestati

u ratificiranoj pari engleskog čaja,

zajedno sa svim usvojenim, potpisanim, ovjerenim i provjereno zapečaćenim

konvencijama međunarodnog prava

da slobodno živim i umrem

kao budala.

Ako jedanaestog aprila

kroz hiljadu devetsto pedeset i sedam godina

i budem štrajkala, bit će to zbog mira

s kojim ovo pišem

baš k'o da nešto važno činim.

*tibet -lagana vunena tkanina, izrađena u četveroveznom obostranom keperu od merino češljane vunene pređe

breza