na prozoru tvome cvijeća više nema

i sjenke tvoga tijela

lutaju tko zna gdje

nema više kamenog stepeništa

tamo do mora

gdje se odmaraju galebi sjetni

sada postoje granice

pa si ti strankinja

a  ja stranac

u našoj zemlji

hodam sam

po  gradu kamenom

i tražim prozore tirkizne

da te još jednom uzrem

umoran od života

od bitki  iza barikada

moju sobu ponekad napuni glazba

pa skuham kavu

i ustrajno buljim u daljinu

smješkam se svakome

a u srcu tek sjeta

i mulj prošlosti

vidim te na peronu

kako odlaziš u dugom

kožnom kaputu

s nekim drugim

što ti mrsi kosu

tada uzmem papir

i zapišem nekakvu pjesmu

pa je nježno u pretinac spremim

možda ćeš jednom ući

otvoriti ga

i dotaknuti mene