Vida, tole mi prosim prevedi, da ne bom kozla ustrelila pri komentarju:)

sada oprostom
prosvjetljena sjena

jaz bi izbrala npr. , oprostiti, odpustiti, morda slovo ...


lp, ajda

Eh, Svit baš si me zbunio komentarom ...?
Nažalost, onaj kome sam iskrenim srcem poželjela ovu sliku, još nije stigao do nje...ali vrijeme je pred njim i ja se nadam i vjerujem da će uspjeti, jer jako pati! Vjerujem da će ova slika pronaći mjesto u svemiru i privući ga sebi. I zato ovo jeste pjesma za bogove jer je mnogima nažalost nedohvatljiva

Ajda, ne ustreli kozla...samo mu smješak daj, jer si u pravu:

- od glagola oprostiti je imenica oprost - ili obratno-

sada oprostom
prosvjetljena sjena

- je oprošteno - oprostom
prosvjetljena sjena

lp, za oba.
Vida

globoka pesem, ki ima v sebi izročilo, ki si ga bralec mirne duše lahko pričara zase, skrije v kotičke srca in egoistično čuva. Ja, enostavno, vzela sem si jo tudi jaz in jo ujčkam v duši. Lepo si zapisala!

lp, ajda

Vida,
utrinek, ki bi ga človek najraje shranil v stekleno kroglo in ga ves čas imel nekje ob sebi ... Pravzaprav pa je ta steklena krogla lahko naše srce in v njem naj ta preblisk sveti kot kaplje, ki jih svetli sonce, in kot senca, ki to ni več, ker je odpuščanje premagalo temo.
To moči, to znati, to hoteti in slednjič izpeljati (torej resnično odpustiti) pa je nekaj, kar zahteva neizmerno premaganje samega sebe in tudi sveta, ki nas obdaja. Nekaj, kar ne pride čez noč, čeprav je govora o dječaku. Ta deček je deček v drugem merilu - zdaj končno - v čistosti duše.

Tudi tvoje, ki je to zapisala.

Kerstin

Lepa pesem, vida. Čudovita. Vzbuja niz asociacij in pri meni povzroči, da napišem kaj v odgovor. Pa je nastala Mama, ki nima veže s tvojo pesmijo, je pa povzročila , da je nastala moja prva kitica. Malo me je potegnilo v mehkobo tvojega jezika, čeprav vem, da delam kikse.
:))

Mama

Kada svaku tamnu sjenu
mogla bi da prosvjetlim ...
i kad tugu svu u trenu
mogla bi da razmaglim!

Ali sama nemam snage,
da ti nebo razjasnim,
nemam one moći blage,
da ti more umirim.

Nisam sunce, nisam mjesec,
nisam svjetlo tvoje,
ali znaj da svaku sjenu
prati oko moje.

Daj, da s sobom uzmem tamu
na krov moga broda.
Iz mog srca primi plamen,
ne gasi ga voda.

Nek ti srce moje bude žar,
što sjene prosvetljava.
Uzmi, nije dar, to moram!
Ja sam samo mama.


Lidija

Vjerujem da će ova slika pronaći mjesto u svemiru i privući ga sebi -sam napisala u komentaru ispred…i tek sada (pjesma je iz zbirke Nad obzorjem srca – napisana prije 4-5 godina) kao zvijezda se pali na nebu – oživjela je! …nećete vjerovati! … jer upravo sada se na nebu događa prelomni trenutak ovog danas četrdesetogodišnjeg čovjeka, kojem je konfliktni odnos s majkom pomogao da kao dvadesetogodišnjak ostane u invalidskim kolicima. Tužna priča. Znam da ovo nije tema ovog dijela foruma ali…ali…možda mu sada svi energetski pomažemo da se izvuče iz svoje nesretne sjene.
Osim toga, ovu tužnu priču Lidijia je dotaknula pjesom Mama , od koje sam zadrhtala…jer, Lidija ti si u sistemu kanalizirajućeg bratstva ! …i točno si opisala paralelnu želju i nemoć nesretne majke. Svaka majka želi dobro svome djetetu, samo svaka ne zna ići putem svoje želje.

Mama


Nisam sunce nisam mjesec
nisam svjetlo tvoje

- da, on je ne voli i smatra je uzročnikom svih svojih nesreća
jer su povezani tamnim nitima međusobnih povezanosti


Daj, da s sobom uzmem tamu

- nitko nikome ne može pomoći, niti podijeliti bol s njim, ako se on sam neće odvojiti
od nje – jer tužna naša ljudska strana, o kojoj je pisao hrvatski najpoznatiji pjesnik Tin Ujević, je da smo emotivno vezani za svoju ranu. Ona je kao naša šifra ili gen i odvajanje od nje je jedno umiranje, a smrti se bojimo!
Kerestin, Ajda i Lidija - sve tri ste se dotaknule srca – Čistog srca!...jer nema tog fizičkog bijega ili odvajanja, koje će očistiti dušu srca! Koliko nas je hrabrih za bolno suočenje i odbacivanje jednog dijela sebe?

Lidija, o pjesmi sam ti sve rekla…bilo bi još bolje kada bi bez oblikujućeg obraza pjesme (rime i sl) opušteno prošla kroz srž primane informacije…a što se tiče hrvatskog je uglavnom dobro …predlažem da se nađemo na kavici i…

Za naše prosvjetljene sjene,
Vida

Lidija, baš si me dirnula svojom pjesmom i pomogla mi
da evo nastane još jedna - Mama

Mama

Kad bih našu
tamnu sjenu
i svu tu tugu njenu
rastopiti mogla
u samo jednom trenu
…ali sama
moći i znanja nemam
za nebo naše razdaniti
i more mu tamno
razsvijetliti - jer ja

nisam sunce niti mjesec
i ne vidiš me
kao Prosvjetljenje svoje
koje svaku tugu tvoju
gomila u srce moje.

Podijeliti je sa mnom
jednom moraš – ono
ti poručuje i moli te
moli dijete moje:
Ne odbacuj svoju ranu
i u njoj zakopanu
svoju tamu
jer, tko zna u kojem
vremenu si volio
i iz kojeg donio
ovu svoju istu mamu?


lp, Vida

Vida, res nisem vedela, kaj je za tvojo zgodbo.
Očitno me je neka sila gnala v to smer ...
Rime pa, ah veš, meni največ pesmi pride na pamet prav v rimah, čeprav potem večkrat izpade klišejsko ... Še posebej v hrvaščini, kjer je moj besedni zaklad slab.

Hvala, da si pesem lepo sprejela in jo celo postavila v kontekst, čeprav si nisem mislila, da ima lahko kakšno močnejšo tematsko povezavo s tvojo ...

:)
LP Lidija