ne nosiš više praporčiće u kosi vranoj
i ne pjevaš više moje psalme
lunjaš
u crnoj izglačanoj haljini
negdje tamo
između Jeruzalema i Damaska
u pratnji izgubljenog jata ptica
iza barikada
teozofskog društva
spotičeš se o note granitnih
stepenica sinagoge
uz dodire zamaskiranih ljubavnika
svoje bijedne krčme napustio sam u zoru
nisam više onaj koji poboljšava svijet
dim zadimljenih rupetina
i bijelu druidsku kutu
zamijenio sam za priproste mirise pokošene trave
ne proklinjem više neuke ljude
i ne skrivam
se više
za zidom oplakivanja
naći ćeš me u žuborenju udaljene rijeke
uz zvonjavu večernjih čamdžija
među mislima blagohotnih ljudi
u jezgrama molitve divljeg kestena