Prvi kamen
guši se u blatu,
s poplavom na obali tamni
i sanja o vodi, što ga obli.

Drugi kamen
odrezan od gromade
odjekuje od stijene,
preskače provalije,
drveće, grmlje i zelen.
U šljunku, obrastao mahovinom, vreba.

Treći kamen uspinje se iz tla.
Rašljasta grana bocka paučinu
koja mu prekriva oči.
Kad se raspadne u crvotočini
pogled mu se razbistri.

Četvrti kamen
je u uglu ljudske ograde.
Prisluškuje spoticanju, sjećanju, spoznaji,
šapuće u dječjem kričanju,
slijedi oklijevanju na križištu.
Mumlja, kad se smrači.

Peti kamen
grije se zmijskim klupčićima.
Na sunčanoj strani,
u ogradi s ovčicama.
Lagano podrhtava,
kao voda ispod mrijesta.
Taj uvijek šuti.

Šesti kamen
u sebi skriva
zmajev otisak.
Visoko u brijegu
se naginje preko litica.
Kad munja u njega sikne
na nebu plamteći obris nikne .

Sedmi kamen
na dlanu vagam.
Do kosti.
Dok ne zažari
u bjelini posutoj rupicama.
Na kišu se sprema.
Sakrij me, kamenu, sakrij.

breza