Već godinama zidam kuću.
Polako,
ciglu po ciglu,
nekad jednu,
drugi put dve-tri.
No, bude dana kad odmaram,
bude praznik,
crveno slovo u kalendaru,
naiđe lenjost,
zamor,
naiđu razne prepreke,
pa ipak, kuća raste,
mislim – zidovi,
krova nema –
nisam stigao tako daleko,
neka, ima vremena.
Ljudi gledaju,
čude se,
pipaju rukama cigle,
ljudi k’o ljudi,
savetuju,
hvale,
kritikuju,
dosadno im gledati –
nikad kraja.
Neki dan jedan reče:
Šta vam je, ljudi!
Ne zida on kuću,
kuća zida njega!