ne nisam više onaj čovjek
naivčina s ruba ulice
koji u mimohodu svima dijeli naranče
ne ja nisam više onaj čovjek
s dugom kosom, idealističkim
pogledom
za kojim se osvrću djevojke
koji posjeda na bijeloj klupi u parku
i hrani kovinske golubove
ne nosim više osmjeh u uglovima usana
i ne pušim lulu iz keratina
moje ljubavi su odavno pomrle
sjene su mi drugačije
bljeđe
povijenije
i ne ljubim više ljude onako
sveobuhvatno
moj pogled je odsutan
izgubljen
vlasi su mi kratke, prorijeđene
i ne znam gdje živi moja kći
stanujem u giljotinastoj kući
gdje mi se svaka riječ zareže u
srce
i oni kojim sam dijelio naranče
od mene okreću lice
ne ja nisam onaj čovjek
već sasvim neko drugi
koga ni sam ne poznajem
čovjek sam koji je izgubio ime