Okovani strahom i pognutih glava,
bez dječije igre, talandže i graje,
putnici rođenjem, pratioci stiha,
iščupaće zadnje što im život daje.

Tamo, bez svojega, tuđin kod tuđina,
gdje za bol ne znaju, tugu i ne vide,
osjećaj što nema utjeha je mala,
oni te ne žele i tog` se ne stide.

Srama je nestalo, ni bilo ga nije
u tom tuđem sv`jetu pohlepe i bluda.
Ako nećeš nazad, gdje i kamen grije,
onda nemaš kome, onda nemaš kuda.

Ovdje gdje si rođen, zvijer razuzdana
kandžama te čeka, kamu naoštrio,
dok si tamo ništa, "ništa" ti ostaje,
a ovdje te neće, k`o da nisi bio.

Jad bez rodne grude, oteše je, nesta,
podvalom, k`o uv`jek, historijom lažnom,
za nas "poturice" ovdje nejma mjesta,
prokleše nas kugom, olajaše sramom.

Ovdje ne možemo, jer nam dželat ne da,
tamo tumaramo i stvaramo muku,
nestao nam adet i vjera u Boga,
po tuđeme sv`jetu rasturamo bruku.



Na tuđinskoj zemlji sami se globimo,
prodajemo dušu što samo nam osta,
kopnimo u jadu, nestajemo tiho,
sami se zlobimo i nije nam dosta.

A jednoga dana, kad udare ognji,
pitat` će dijete oca koji dršće:
ko će pružit` ruku u paklenskoj noći,
kada zemlja gori, kada bude vruće?

Koga bratom zvati, ako brata nema,
kad zadrhte brda, kad ključaju mora,
kada mrak nastane cijelim svijetom,
i nikada više ne osvane zora?

Možda ima sreće za nas izgubljene...
Da, Milosni jeste! milost je u Njemu,
pa će naše glave plamenom i žarom
odsjecati resko, u jednome trenu.

Amer