Šta je sve stalo
pod babovu staru kapu
ni sanjalo mi se nije:
cijelo djetinjstvo bosonogo
i aršlame osušene dvije,
mrve od ječmenice puhljive,
ojica sa djevojačke šamije,
oštre riječi majkine,
poštenjem potkovane, prijekorne.

Šta je sve stalo
pod babovu staru kapu,
nijesam ni slutio nikada:
veliki kamen sa Stefana
i cijela zatvorska ograda,
okutnjica zarasla, nekošena,
i jedna zukva gnjila, kisjela,
kisjela za sva kisjela vremena,
što su ga u stopu pratila.

Šta je sve stalo
pod babovu staru kapu,
da vam je da znate!
četine sa kacuberskih homora,
prazna vojnička fišeklija,
mornarski nož sa oštrića dva
i jetimski strah preko Poslona.

Pod babovom starom kapom
našao sam Binjakinu porciju,
suzama rastanka napunjenu,
kuršume žute, zvižduće
i tifus teški, neizlječivi;
tu je i Mehov posljednji selam
svjedocima pokraj potoka
i bratovo pismo s Golog otoka.

Pod babovom starom kapom
našao sam i mujezinov glas;
i munaru, neisklesanu do kraja;
i Musaf s požutjelim listovima;
i jednu hamajliju staru.
Evo i peškir vezeni,
riječima, k´o srmom okićeni.

A dolje, na samom dnu,
ispod babove stare kape,
crni zavežljaj, sukno
od čobanskog talagana,
u njemu duša goluba,
pritisnuta suzom od kamena,
Muratkina ruka bijela
dvjema čašama amaneta
nišane hladne zaliva,
osuđena vječnom tamnicom
pod babovom starom
francuzicom.

Amer