prostor, nekada obasjan
radosnim očekivanjem,
postao je pusti kovčeg saveza,
koji nikoga više na ništa ne obavezuje.
sve manje nas je
samo tu i tamo još kome izleti poneka riječ,
koja kao mrtva crna ptica najprije lebdi između nas,
a zatim padne među trupla ostalih ispražnjenih riječi
kojima smo za par tjedana opljačkali značenje i sadržaj.
sve manje nas je:
sve manje je tebe u meni
i sve manje je mene u tebi.
i još samo u okoštanim alejama naših srdaca
zadrhti ponekad majušan živahan kolibrić,
kao da bi želio nekako oživjeti mrtve riječi
i iz njih napraviti šaren, paperjast mostić,
na kojem bi opet u svoje oči natočili malo svjetlosti.
bar za kakav dan ili dva.
a kad i kolibriću pukne srce
zadrhtati će zadnji put, pocrnjeti, pasti na tlo
i postati naša zadnja, neizgovorena riječ.