I opet, na kraju je
vreme stalo.
U duši, tiho
čovek se nasmešio
i kao nestašno dete
protrčao kroz
žuto obojene trave jeseni.
Znao je, da sve umire,
ali znao je i to
da nije kraj svega.
Na licu njegovom
nije bilo slanih tragova tuge,
nigde nije bilo ni stene očaja.
U očima njegovim
blistalo je
toplo sunce života.
Marko Skok - Mezopotamsky