Sačekaj me u zoru
kraj ozelenjelog dana
i bljedolike noći.
Čekaj me, da ne budem sam.
Da zlatno lišće ne bi odzvanjalo samo meni,
da se ne bih samo ja smijao klovnovima na gradskim autobusima.
Čekaj me.
Sačekaj me
da ne hodam sam mimo brzih automobila,
da ne kupujem sam sebi vrećicu bombona.
Da putujući kroz crno-bijeli drvored
ne bih umro od krika mojih bližnjih,
od morbidnog smijanja i pjevanja u tercama.
Sačekaj me, da pobjegnem...
Pred sveznajućim sjenama
nevidljivih hodnika
boležljivim očima
i mislima, obješenim kao (oprano) rublje.
Sačekaj…
Ako i ne dođem.., ipak
za mene upali svijeću.

breza