u tvojoj modroj sobi
sam zidao pročelja iz riječi
oživljavao sam ugasle plamene
kraj uskipjelog mlijeka
strgane jeseni
tiho sam čupao sulice
iz svog mekog tkiva
sjedeći na kanapeu
sam uhvatio tvoje lice
u svakodnevnom rutinskom poslu
(dok si miješala palentu)
prepoznao sam lice tuđinke
i u srce mi se ušuljao
okrhnuti osjećaj
od kojeg sam najviše strahovao
stavila si me u vitrinu
u niz svojih zaprašenih trofeja
osjećao sam se
kao muška prostitutka
sa četrdesetdruge avenije
kad sam odlazio
to više nije bila modra soba
već soba
u boji
zalupljenih vrata