Saputniče moj , od zrna počešmo ,
nosila nas vjetra mreža ,
kroz Republike ispod mostova
do Koroške bez zaustavljanja.

Često nas zaustavljaše tuga i bol ,
kao da pade na nas njihov glas
ali ljubav je vukla svoj veliki rep ,
kao duga ,da od njih obrani naš prag.

Danas se sjećam , tih tamnih ulica
naše prošlosti , ali jesen u nama ne
pobjedi proljeće .

Ostali smo uvjek isti , moj najdraži
prijatelju .Želim da tvoj osmjeh
nikada , ne padne kao ni moje ime sa
tvoih usana i iz tvoga srca .

Tvoja životna saputnica

dunja