U tami ranjenoga oka
neki sitni harmonikaš
svoju pjesmu svira
o anđelu crnom
bijelih, raširenih krila.

Pred oltar vječnosti ga stavlja
njegovim krilima se širi
sluteći bolno
kako pred oltarom
sam, k o tamna nepogoda živi.

Iz oka mu crna suza kanu
u razdirući prostor mislenoga kruga
i ko crvena krv
po bijelom oltaru se razli

…a svjetla se pale
oni bi, kao da nešto slave...

a ne čuju, a ne vide
krvavi urlik
iznad njegove glave!

vida