Ono između stane u nožnu sjenu pauka,
koji zna kako se razapinje mreža,
ona tanka, nježna, ona u kojoj svaka nit
razgrne svileni (ne)vid u svršeni čin.
Zbog te mreže trava mi se činila
kao postelja iz kašmira, onda,
dok sam još vjerovala u nedužnost
sunčevog zračka u kremenu rose
i kažnjavala sebe zbog rasplamsanog ognja,
tu... blizu...
Sasvim blizu ovom jutru,
u kojem se riječ svlači u suštinu
i spušta beznačajnim putovima
glasovnih promjena,
uz sam rub bešćutnoga,