Ne posvećujemo se
molekulama
iste rijeke.
Dovoljno nam je
da bacamo kamenje,
ti u moje
i ja u tvoje
ustalasane žarke.
Ne usuđujemo se
dublje od koljena
zagaziti u savršenstvo
njenog zagrljaja,
ne usuđujemo se
više od jedne dužine
uvrnutih trepavica
zaći niti u sopstvenu
dubinu zjenica.
Ne, dublje ne. Nikako.
Dublje su mreže
u kojima vrije
drob minuloga,
dublje su jame
s kostima oglodanih
i stalagmitima
ukrućenih irisa,
što zure u nas
nepomično
i gotovo nježno
bešćutno.
A spremni smo,
s prvim purpurom noći,
izglancati zube
i zavući se pod jorgan
vjeđe, gdje snovi
nađu zavjetrinu
i mirno heklaju
gvozdene čipke
za naše zelene ruke
i garave nokte.
Nije groza,
a nije ni čuđenje,
ono što nam otvara usta,
samo tinja kanibalska vatra
i grlo suklja dim.