PREVOD: COCKTAIL: Kerstin, Ana Porenta, Kočijaž, Zalka)
Posvuda Negdje /Kerstin: Povsod Nekje/
Približi svoje usnice mojim
Ne volim samilost u tvom oku
Po starim stazama ugašenog smijeha
Nosim pokošene trave jeseni
Pred tobom je ulica siromašne četvrti
Negdje pod asfaltom stenje metro
Ples trećerazrednih Terpsichor-ki
Nije ono čemu kažemo ars
Pa ipak na blijedim, izmučenim licima
Nema tugovanja za španjolskim rivijerama
Poljanama u Rusiji, bjelkasto smeđim pokrajinama
Nadiši se zraka u stanu na dvanaestom katu
Pokupi cekine, što se nijemo valjaju
Na dnu vijadukta, koji premošćuje dubinu
Panorama je malena, svjetla se boje
Nečega, što migolji u plahtama sumraka
Platinasta igla na tvojoj kravati
Nije igla – je mjesečev prelomljeni zračak.
Približi svoje usnice mojim
Ne volim sućut u tvom oku
Pričuvaj mi komadić tamne sredine
Nek' se nađe u mom spomenaru
Prije nego što izblijede redovi
Nepoznatih kitica dječjeg rukopisa
Prije nego što izblijedi istina
Nekoga s okusom tvojih dlanova
Djevojčica u sivom /Ana Porenta: Deklica v sivem/
Sivim očima skeniraš,
pomjeraš glavu kao ptica,
tražiš prostor gdje bi pritajena
mogla krišom ispušiti.
Sigurne su ti guste krošnje,
sjene betonskih garaža,
zapušteni zidovi,
zarasle obale,
šipražje pod mostovima,
umreženi prozori s paučinama,
u kojima se ziba ptičje paperje.
List, što se odbije od granu,
drhtaj u travi i svaki zvuk, koji nije cvrkut,
te umrtvi i onda polako uvlačiš u sebe.
Ako ti neko izdaleka prilazi, odbaciš opušak
i otvrdneš kao zmija ispod kamena.
Kad zamrzneš vonj, okus i opip
sa izoštrenim ušima i hitrim očima,
polako umrtviš čulne i umišljene bolove,
otpuhuješ bijele koprene
i preseljavaš prazninu u sebe.
Ispušeš misli i dodire i pohlepu i uvrede i pohvale,
pasje tužaljke, čavle zamjerke, glad
za Besjedom i izmoždenu nadu za Tišinom,
prašne štokove očekivanja i trule rubove namigivanja,
bolna rebra i pseće lopatice, kameleone seksa,
zaboravljenu staklovinu mladosti, prepečenac razilaženja,
dinje ogovaranja i neoprane šalice od crne kave,
što prevrnute leže na tanjurićima nedjelja.
Kad posakrivaš vatru i dim,
očistiš obraz i ruke
s mirišljavom maramicom i
usta pošpricaš s priučenim osmjehom.
Takva zakoračiš u svijet.
Tlačim te u talog.
Premlada (jabuka 1) /Kočijaž: Premlada (jablana 1)/
Na jabuci
skoro dorasloj svojim plodovima
visiš
nisi plod
nisi urod
nisi ništa
privjesak
igračka za vjetar
nespretna njihalica
ptičje strašilo
mislio si
da će plakati
a oni se otimaju za tvoje
iznošene hlače
i prošupljeni lonac
za prase sa sitnišem
ječi samo vjetar
a čak ni on ne stenje zbog tebe
jabuka je premlada
i može te nositi
njoj je sasvim svejedno
kad će te skinuti.
Usud /Zalka: Usoda/
Istog trena,
kad su sa njega obrisali majčinu krvavu sluz,
su njegove oči progledale tako bistro, da je i babica
začuđeno kriknula i ispustila ga iz ruku.
Od tada je bio siguran da mu je majka jedini
adut. Preko
njenih obilnih grudi je upoznavao ljepote svijeta
i slovenskoga naroda.
Nije se priključio slovenskoj vojsci, pa ipak se je žestoko borio
s policijom.
Nikakvog smisla nije imao za valcer i ča ča ča, ali zato su mu simpatično poskakivale
gojzerice uz alpske polke.
Svake nedjelje se je ispovijedao dobroj Dušici i zahvalno
praznio svoju otegnutu kesu.
Nažalost, za nju je bilo prekasno, kad je saznala
da on ne zna kuhati,
ali je shvatila da je zato odličan pri pečenju cd-ja.
Približi svoje usnice mojim
Ne volim samilost u tvom oku
Po starim stazama ugašenog smijeha
Nosim pokošene trave jeseni
Pred tobom je ulica siromašne četvrti
Negdje pod asfaltom stenje metro
Ples trećerazrednih Terpsichor-ki
Nije ono čemu kažemo ars
Pa ipak na blijedim, izmučenim licima
Nema tugovanja za španjolskim rivijerama
Poljanama u Rusiji, bjelkasto smeđim pokrajinama
Nadiši se zraka u stanu na dvanaestom katu
Pokupi cekine, što se nijemo valjaju
Na dnu vijadukta, koji premošćuje dubinu
Panorama je malena, svjetla se boje
Nečega, što migolji u plahtama sumraka
Platinasta igla na tvojoj kravati
Nije igla – je mjesečev prelomljeni zračak.
Približi svoje usnice mojim
Ne volim sućut u tvom oku
Pričuvaj mi komadić tamne sredine
Nek' se nađe u mom spomenaru
Prije nego što izblijede redovi
Nepoznatih kitica dječjeg rukopisa
Prije nego što izblijedi istina
Nekoga s okusom tvojih dlanova
Djevojčica u sivom /Ana Porenta: Deklica v sivem/
Sivim očima skeniraš,
pomjeraš glavu kao ptica,
tražiš prostor gdje bi pritajena
mogla krišom ispušiti.
Sigurne su ti guste krošnje,
sjene betonskih garaža,
zapušteni zidovi,
zarasle obale,
šipražje pod mostovima,
umreženi prozori s paučinama,
u kojima se ziba ptičje paperje.
List, što se odbije od granu,
drhtaj u travi i svaki zvuk, koji nije cvrkut,
te umrtvi i onda polako uvlačiš u sebe.
Ako ti neko izdaleka prilazi, odbaciš opušak
i otvrdneš kao zmija ispod kamena.
Kad zamrzneš vonj, okus i opip
sa izoštrenim ušima i hitrim očima,
polako umrtviš čulne i umišljene bolove,
otpuhuješ bijele koprene
i preseljavaš prazninu u sebe.
Ispušeš misli i dodire i pohlepu i uvrede i pohvale,
pasje tužaljke, čavle zamjerke, glad
za Besjedom i izmoždenu nadu za Tišinom,
prašne štokove očekivanja i trule rubove namigivanja,
bolna rebra i pseće lopatice, kameleone seksa,
zaboravljenu staklovinu mladosti, prepečenac razilaženja,
dinje ogovaranja i neoprane šalice od crne kave,
što prevrnute leže na tanjurićima nedjelja.
Kad posakrivaš vatru i dim,
očistiš obraz i ruke
s mirišljavom maramicom i
usta pošpricaš s priučenim osmjehom.
Takva zakoračiš u svijet.
Tlačim te u talog.
Premlada (jabuka 1) /Kočijaž: Premlada (jablana 1)/
Na jabuci
skoro dorasloj svojim plodovima
visiš
nisi plod
nisi urod
nisi ništa
privjesak
igračka za vjetar
nespretna njihalica
ptičje strašilo
mislio si
da će plakati
a oni se otimaju za tvoje
iznošene hlače
i prošupljeni lonac
za prase sa sitnišem
ječi samo vjetar
a čak ni on ne stenje zbog tebe
jabuka je premlada
i može te nositi
njoj je sasvim svejedno
kad će te skinuti.
Usud /Zalka: Usoda/
Istog trena,
kad su sa njega obrisali majčinu krvavu sluz,
su njegove oči progledale tako bistro, da je i babica
začuđeno kriknula i ispustila ga iz ruku.
Od tada je bio siguran da mu je majka jedini
adut. Preko
njenih obilnih grudi je upoznavao ljepote svijeta
i slovenskoga naroda.
Nije se priključio slovenskoj vojsci, pa ipak se je žestoko borio
s policijom.
Nikakvog smisla nije imao za valcer i ča ča ča, ali zato su mu simpatično poskakivale
gojzerice uz alpske polke.
Svake nedjelje se je ispovijedao dobroj Dušici i zahvalno
praznio svoju otegnutu kesu.
Nažalost, za nju je bilo prekasno, kad je saznala
da on ne zna kuhati,
ali je shvatila da je zato odličan pri pečenju cd-ja.
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: breza
- 31. 12. 2009 ob 15:20
- Prebrano 1044 krat
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!
- Število doseženih točk: 465
- Število ocen: 12
