ali ne plači. zacijelit će rane
memljivih zidova. /već je, zar ne,
utihnuo poklič sa bojnih polja/.
gle, tvoja mama skuplja
nepovratne glasove ljudske,
uvele cvjetove i pepeo
rasutih knjiga.

ne tuguj. cvijeće u našoj sobi
opet će cvjetati u kolovozu
i grijati stud nestalih dana.
ne osvrći se, to  ostarjeli vjetar
grakće u drvoredu.

uspavljuj barbiku, malena.
ja ću po oblačnom stropu
dnevne sobe raspoređivati
zvijezde zavičajne. one će tiho
povratničku pjesmu sricati.

ne, ne možemo odgonetati život.
samo zakotrljaj osmijeh
među gorke trave,
one su uvijek najljekovitije.

s jednoga prozora ispraćat ćemo
sve što se ne može vratiti,
a s drugoga slušati žubor dana
koji rađa biserje novog sunca,
kamena i vjetra.
 

mirkopopovic