Ne budimo mrtve.

Oni već znaju

ono što živi

tek trebaju čuti.

Probudimo one

koji hodaju,

sanjajući

tuđe snove.

Smrt dolazi

kad zaboravimo

tko gleda

kroz naše oči.

Sve ostalo

tek je sjećanje.

Mi nismo koža,

nismo ni godine.

Čisto postojanje

mi smo,

što odijeva

halje prolaznosti

na bezbroj načina.

Probuđeni,

djelić oceanske svijesti

svemira

koja se

ne predaje zaboravu.

Živa nada

što nastanjuje

srca,

u vjeri

da ćemo odgovor

sresti na pitanje :

Tko smo mi?

Anka Dorić