Miris dunje u crnoj kosi voljene
i davna vremena što brode u nepoznato
ostaju mi zauvijek u sjećanju.
Jašući vranca smaragdnih očiju,
bezbrižno i nečujno lutam zemljom
i kozmičkim prostranstvima
dok fijuk vjetra širi
pjesmu čergara
na blagoj jesenjoj kiši.
Kako bi mi rasvijetlila sudbinu,
zvijezda iz sazviježđa tišine
pada kao suza
u bistru vodu starog zdenca
kraj beskrajnog puta.
Uz zvuk violine,
vranci ržu i kaskaju u krug;
radost, smijeh i raskošni ples
oživljavaju miris dunje,
a ja čeznem za crnom kosom voljene.
Miris se širi i nestaje daleko,
slike koje me okružuju polako blijede,
a vjetar odnosi uspomene bez povratka;
dok, zadubljen u misli, jašem vranca,
vrijeme se i bez mene vraća na početak.

Ivan Gaćina