BEZIMENA

Šetala je po pjesmama mojim
Duša divna…
tako nježna…
draga…
Ni lika joj tada nisam znao
al ‘ sam ipak slijepo vjerovao
Osjeć’o sam da negdje postoji…
Takva žena…
vrijednija od blaga…

Ta što svakog shvaća i razumje
Podrška je i prijatelj svima…
Nema onog ko ti nju ne voli
Svaka moja za nju je i rima…
Ta što nebi zgazila ni mrava…
A kad hoda zemlja podrhtava…

Blago lice takvu ženu krasi
Osmjeh vedar preko cijelog lica
U očima neke blage tuge…
A u duši…
vječna sanjalica…
Ta što svoga princa čeka da joj dođe…
Da joj tuge skrivene ugasi…

Prepoznat ću svoju bezimenu
To u duši i srcu osjećam…
Kad se naši puti isprepletu
Duše će se prepoznati same…
Bit ću njeno za sve sreće rame…
Mi ljubavlju gasit ćemo sjetu…

Znam…
postoji moja bezimena…
Ta predivna , blaga žena snena…
I čeka me negdje sa uzdahom…
Prekrivena čežnje duge prahom…
Čeka svoju sreću bezimenu
Da joj dođe u ovom vremenu…

I kada se sretnemo nas dvoje
Kad se duše naše sjetne spoje
I kad njeno ime budem znao
Opet ću joj slatko ja tepati
“Bezimena moja” ću je zvati
“Bezimena ljubavi bezvremena”…
Zvao sam te , zvao i čekao…
Zvao sam te a nisam te znao
Al’ sam dušom tebe osjećao…
Moja voljena…
moja “Bezimena”…

Luca Mamić , 19.09.2023.

lucamamic