Iz tišine koja još miriše na san
povlači se noć,
kao stidljiva sjena s ramena grada.

U sobi ostaje razbacan red intime,
zgužvana plahta u rubovima kreveta,
čaša s otiskom usana,
i zrak koji je pregust da bi se nazvao jutrom.

Svjetlo ulazi bez ceremonije.
Prvo hladno, pa mekano, pa previše blizu.
Prelazi preko kože kao provjera onoga što je ostalo,
zadržava se na vratnoj liniji,
na ramenima koja još pamte težinu tuđe blizine.

Ništa se ne izgovara, ali sve je već rečeno tijelom,
u načinu na koji se prostor još ne želi raščistiti,
u sporosti kojom se vrijeme vraća u svoje “normalno”.

Između pokreta i mirovanja
postoji tanko, opasno mjesto
gdje se dodir još uvijek može zamisliti
bez da se ponovi.

Svilene zore ne čiste noć.
One je ostavljaju otvorenu,
kao knjigu na pola stranice,
kao rečenicu koja nije završila jer nije trebala.

Grad se polako uključuje,
ali unutra još traje vlastita gravitacija tijela,
nevidljiva, uporna,
koja odbija da se pretvori u sjećanje prebrzo.

I tek kad dan potpuno uđe,
ostane na tkanini i u koži
nešto tiho, tvrdoglavo toplo,
kao dokaz da se noć nije samo dogodila,
nego i zadržala.

Dinzli