U svakodnevnici ružičaste magle,
ozonski omotač se topi poput leda.
Smog guši civilizaciju,
a staklenički plinovi
uspavljuju floru i faunu,
pretvarajući njihove krhotine
u blijedu sliku usnulog planeta.
Životinje leže uginule kraj uništenih staništa
kao opomena budućim generacijama
nestajućeg ljudskog roda.
Zelenilo nestaje
pod vrelim slojevima betona
dok ga gutaju beskrajne pustinje
od pijeska i šutnje,
a globalno zatopljenje oslobađa demone užasa
milenijima uspavane,
rađajući orkane smrti.
Podižu se svjetska mora
da zbrišu i satru posljednje uspomene
na drevne građevine i nemoćno stanovništvo
u jezivom epilogu ljudskog nemara.
Majka Priroda,
vulkanima i potresima,
oblikuje novu sliku reljefnih struktura
dok pošast novog svijeta guta život ispred sebe.
S kataraktom na očima
negiramo predstojeću apokalipsu,
otimajući budućnost vlastitih potomaka
i uništavajući pluća planete,
prizivajući kataklizmu nepojmljivih razmjera.
Nepromišljeni potezi
i sulude pogreške svirepih vođa naroda
vode lađe u propast
dok stari svijet polako iščezava,
a zarazne bolesti dovršavaju posao
nevidljivih krvnika.
Kao ruka pravde ili osvete
vjetrovi smrti haraju zagađenom Zemljom,
uništavajući posljednje sjećanje
na ljudska bića.

Ivan Gaćina