Ne znaš ti

koliko te noćas
opet nemam
i da ti se danima u susret spremam.
U nemanju tebe
jastuk usamljen spava
i nije ga briga
što srce je budno,
što hoće u susret vetru da krene
i ukrade mu šapat.

Pogledaj vreme kako curi,
otrgni oko od zaborava.
Bledu tišinu oslušni,
u njoj sam predugo sama.
I ne pitaj srce
zašto je hladno,
greje li ga iko
toplim rukama.

Ne znaš ti,
da smo se bar malo tražili...
Vratili bi se na početak,
u lutanju bili sretniji.
Ne znaš ti!

Ljiljana Skelić Vemić