Na kaldrmi isprepletenoj krvavocrvenim šibljem,

vješto plovim i upravljam tokovima pokore okruženim trnjem,

gazeći zmije otrovnice izmiljele iz duboke jame

kraj groblja s (prema predanju) 3333 križa,

kadli mi grbavi starac pruža libar

s naslovom ispisanim jedva čitljivim slovima:

„De mortuis nil nisi bene.“

Dok mi crni mačak presijeca put

pored raskršća potopljenog kalnom vodom,

jeza mi prolazi niz kralježnicu

i uzemljuje se na neucrtanom, zakriljenom humku.

Staza iskušenja vodi u nepoznato,

ali se ne prepuštam letargiji i očaju;

probijam se kroz maglu s krunicom u ruci,

oslobađajući silnice zlatastoga sunca.

Dok se zrnce vjere okreće u pješčanom satu,

igla kompasa odavno miruje,

pa mi je sve teže pronaći istinu.

Dok se nečije oči kotrljaju na ispresijecanoj kali,

pod krabuljom ničijeg ozorja,

napokon shvaćam da je knjiga na mojim grudima posve prazna,

a put pročišćenja (ne)ravnomjerno mističan,

iako sam više od stotinu puta preskočio Isusove godine.

Kroz šum opadanja jesenjeg lišća

čujem šapat:

„Domine, conserva nos in pace.“

i otvaram blijedi, staromodni kišobran

kako bi me odnijela jeka nepoznate molitve.

lat. De mortuis nil nisi bene. – O mrtvima samo najbolje.

lat. Domine, conserva nos in pace. – Gospodine, sačuvaj nas u miru.

Ivan Gaćina